Zvjezdice u očima i na nebu

Ne znam. Ne sviđa mi se. – komentirala sam gledajući našu novo natkrivenu terasu. Sjetila sam se kako sam prije manje od mjesec dana ležala na plaži, držeći se za ruke s mužem i osjećala se kao teenagerica. Gledali smo nebo i čekali “Lovru da se rasplače”. I točno to je razlog zašto sam htjela otvorenu terasu. – Sad moram naći drugo mjesto gdje ću staviti teleskop i gdje ću moći ležati i gledati nebo. Eto. To je otprilike moj razlog. – nadovezala sam se
– Ali mi čak niti nemamo teleskop… – odgovorio mi je zakoniti zbunjeno
– Budući teleskop! Kupit ćeš mi ga za rođendan.
– Je je, predivno je gledati nebo kroz smog i svjetlosno zagađenje od grada. Zaboravi tu priču. To se ide u prirodu gledati. – odgovara ljubav mog života dok čujem zvuk svog srca kako mi se slama.
– Na čijoj si ti strani? – uvrijeđeno sam ga pitala
– Našoj i naše nove terase. Konačno ćemo moći provoditi vrijeme na njoj. Što ćemo s terasom na kojoj nismo nikad? – pokušavao me urazumiti
– To uopće nije istina – pokušala sam se izboriti. Iako prekasno. Ovaj razgovor smo vodili zadnjih nekoliko mjeseci, prije nego li smo donijeli odluku da ćemo ipak natkriti terasu.
– Ma daj. Kad si zadnji put uopće sjedila na terasi? Ili da kažem ostavi koja to nije, nego “samo ćemo privremeno tu staviti ove neke stvari koje ne koristimo”? Jer ili je prevruće i sunce tuče baš u terasu kad bi na njoj čovjek možda popio kavu. Ili je prehladno, prevjetrovito ili prekišno. Ili nam na njoj samo stoji previše stvari pa ona 3 dana godišnje kad nije pre – vruće/hladno mi niti ne stanemo na terasu.

Pogledavala sam čas u njega, čas u novo natkrivenu terasu. Možda sam je mrzila samo zato što se nije uklapala u moj koncept romantičnog provođenja večeri s frajerom zbog kojeg nakon toliko godina još uvijek imam leptiriće u trbuhu. Gdje je romantika u nebu bez zvijezda?

…

– A ono su Velika kola – prokomentira i pokaže mi rukom, dok smo ležali, držeći se za ruke, ispod naše novonatkrivene terase.
– Nina se nije bunila? – pitala sam ga gledajući ga sa sjajem zvjezdica u očima i leptirićima u trbuhu
– Podmitio sam je Goldicom – odgovori mi i namigne

Čvršće sam mu stisnula ruku i čvršće se privinula uz njega – Gle, zvijezda padalica! – dobacim uz smijeh
– Brzo, zaželi želju!
– Već se ostvarila – odgovorim, poljubim ga i nastavim gledati prema plastičnoj zvjezdici koja se još slabašno drži zalijepljena na plafonu terase i samo što ne padne…

Voli vas J.