Blog jedne mame: Tko je brži, kornjača ili zec?

Trebalo joj je oko tri sekunde da se spotakne i tresne na sve četiri te otprilike sekunda i pol da ustane i nastavi juriti kao da se ništa nije dogodilo. Uvijek se ona veseli svom tati, naravno, ali ovaj put postojao je poseban razlog za uzbuđenje – obećao joj je donijeti hrpu novih mliječnih kašica da ih zajedno isprobaju.

Nikad ne pokazuj strah

Prije bi nas oboje stresnuo blagi srčani udar kada bi ugledali pad kao što je bio ovaj maloprije, ali s godinama smo otupili i shvatili da se u većini slučajeva apsolutno ništa ne dogodi. “To je zato što padnu s male visine!”, objašnjavao mi je muž. U najgorem slučaju zalomila bi se mala modrica ili ogrebotina na koljenu ili bi se dijete samo prepalo vlastitog treska više nego same boli.

Glavna stvar za koju smo se istrenirali – nikad ne treba licem pokazivati zabrinutost. Dogodilo bi se da dijete padne i pogleda prema nama, a počne plakati tek kad ugleda strah na maminom ili tatinom licu, iako mu zapravo nije ništa. Budući da mi je trbuh sad već primjetne veličine i da onaj/ona unutra (još nismo saznali je li curica ili dečko) sve osjeća, nastojim se uznemiravati što manje.

Kad mi je sin tek prohodao, dva para očiju, mene i mog muža,  fiksirano su pratila svaki njegov drhtavi koračić. Trebalo nam je dugo da se opustimo i shvatimo da će svaka šetnja ionako završiti slijetanjem na mekanu pelenu i ponovnim ustajanjem, i tako dok se ne umori i ne zaspe ili dok ga neka druga igra ne zaokupira.

Više brige, pak, bilo je prije samog hodanja, kada smo bili svjesni da se taj važni trenutak prvih koraka približava. Puno je brige i oko te same brojke – “S koliko mjeseci je tvoje dijete prohodalo?”. Po glavi mi se motalo: Ksenijin mali prohodao je već s 10 mjeseci, a većina djece za koju sam čula hoda već prije prvog rođendana, što ako moj bude zaostajao? Ne djeluje mi kao da mu je to baš previše zanimljivo, hoda malo kad ga držim, ali čim pustim ruku, baca se na pod i vraća dobrom starom puzanju…

Trenutak koji se ne zaboravlja

A onda jednog, dotad ni po čemu posebnog dana, stvari su se neočekivano preokrenule. Hodao je dok sam ga ja odsutno držala za obje ručice i razmišljala kako bih mogla obojiti zid u dnevnom boravku u nijansu svježeg lososa. Odjednom sam shvatila da me ništa više ne drži za ruke i da nisam čula nikakav zvuk padanja ili spuštanja na pod. Maleni se pažljivo prebacivao s noge na nogu, svojim vlastitim snagama, s ručicama još uvijek negdje napola u zraku. Prvo sam zinula od čuda, a onda se šok pretvorio u pljeskanje rukama i krikove uzbuđenja – “Pa ti hodaaaš, sam samcat, srećice mamina, braavoo!”.  Malog su, naravno, moji krikovi zbunili, pa se osvrnuo prema meni i odmah se srušio na guzu, ali nakon toga više nije trebao maminu ruku za ustajanje.

Nisam vodila dnevnik svakog trenutka u razvoju svoga djeteta, kad je kakica promijenila boju, kad je rekao “mama”, a kad “zbljuv”, čak ni prvi zubić nisam toliko doživjela, ali ovaj trenutak nikada neću zaboraviti.

Kad se curici približilo vrijeme da prohoda, više nisam toliko razbijala glavu kada će se to dogoditi, znala sam da će trenutak doći kad bude spremna. I došao je, nešto kasnije nego kod brata, ali s malo sigurnijim koracima.

Svako dijete bira svoj trenutak i svoj tempo, a mi nismo tu da ih na išta forsiramo. Samo da čvrsto držimo ručice, pustimo ih kada treba i upamtimo taj prizor sa što više detalja, da im ga možemo jednog dana ispričati.

Voli vas J.