Po pričama moje mame, koja je nakon rođenja i tijekom odrastanja mog sina nemilosrdno izvlačila kosture iz ormara – bila sam malo slatko čudovište.

I sad se ja, kao, čudim na koga su moja djeca neposlušna, zvrkasta, brbljava, odrješita i da, ono zabranjeno – zločesta. Nikada se ne čudim na koga su pametna i lijepa, to je posve jasno.

Kako se moja mama toga svega sjeća, nemam pojma, isto tako nemam pojma hoću li se ja sjećati svega što moja djeca rade ili su radila, pa sam, eto, odlučila zapisivati – svega što se sjetim i svega što je vrijedno zapamtiti. Sve što će jednom biti možda zabavno podijeliti mojim unucima.

Kad ću to stići s dvojicom muškaraca (op.a. muž u poznim godinama i sin u pompoznim godinama) i njenim visočanstvom miljenicom obitelji (kćer od 4 godine iskustva obiteljske manipulacije)? Ranim jutrom, barem jednom u mjesec dana – nadam se ne pred PMS. Obećajem sebi, kad već ne idem na jogu, zumbu i kickboxing – ovo će biti moja joga za mozak.

A sad si idem spremiti Čokolino, jednu od najdivnijih nuspojava doma s djecom. Uvijek ga ima u kući i nitko ne mora znati da sam ja svako jutro pojela najveću zdjelicu. Volim ga polako jesti, zato se dižem ranije. Da polako jedem dok me nitko ništa ne pita.

Volim misliti kako će se svi ukućani probuditi točno na vrijeme. Taman kad ja pojedem i taman da ne zakasne na posao, u školu i vrtić. Odjeću sam svima pripremila još sinoć. Svima osim sebi.

Zato sam samo sebi danas pripremila doručak i upravo se ponašam kao dijete. Možda je moja mama bila u pravu, možda još uvijek je. Ipak, ja sam njeno veliko dijete i dijete ću, u njenim očima, uvijek ostati.

Voli vas J.