Blog jedne mame: Što će biti kad odraste?

Otišla sam u sobu i sjela pored njega da ga upitam što je bilo, spremna na to da prvo moram odslušati seriju izjava poput “Ma ništa” , “Bez veze”, “Ma umoran sam samo…” i slično, dok ne dobijem odgovor. Ispostavilo se da su u školi opet imali testiranje i razgovor za profesionalno usmjeravanje, a on još nije siguran čime se želi baviti, za razliku od većine školskih kolega.

Stjepana već čeka mjesto kod tate u firmi, Tanja već zna koliko će joj bodova iz kojeg predmeta trebati za fakultet, a Sara naveliko šije odjeću od koje misli jednog dana napraviti svoj brend.

Ne pokazujući da su i mene malo zatekli profesionalni planovi (još uvijek) osnovnoškolaca, probala sam ga utješiti. Objasnila sam mu da ne mora odmah sad planirati na koja će mjesta slati svoj CV za 10-15 godina i da je dovoljno da zna barem otprilike što bi mogao i volio raditi.

Pa… znam da neću sigurno biti matematičar. Ni astrofizičar, vjerojatno. Morska biologija mi je OK, a i jezici isto. Volim svirati violinu, ali nisam siguran želim li to baš stalno.

Umjetnik ili inženjer?

Dok sam pokušavala smisliti suvisao i uvjerljiv odgovor na ovaj poprilično zbunjujuć skup nepovezivih ideja mog sina, spasila me malena koja je cijelo vrijeme prisluškivala na vratima, a tek sam je sad skužila.

“Srećice, što ćeš ti biti kad odrasteš?” – upitala sam je.
“Arhitektica” – rekla mi je spremno prije nego što sam uspjela dovršiti pitanje.

Ovo nikako nije išlo u prilog mom pokušaju da utješim sina zbog njegove neodlučnosti. Pogotovo zato što je tek nedavno naučila normalno izgovoriti “r”, ali već tečno i bez problema izgovara naziv svog budućeg zanimanja.

“Ali kako sad to, što nisi rekla neki dan da ćeš biti glumica?”
“To mi je bez veze. Odlučila sam da ću ipak biti arhitektica.”

Naravno da nisam mogla ozbiljno shvaćati ambicije moje petogodišnjakinje, ma koliko ih ona ozbiljno i odlučno izgovarala, ali moram priznati da mi se svidjelo što ipak ima neke svoje vizije i to onakve protiv koji se ni jedan roditelj ne bi mogao buniti.

Naše ili njihove ambicije

Ima roditelja koji će reći “Nije bitno što će raditi, dokle god je sretan…” ili “Može živjeti i u kolibi, dok je god njemu/njoj lijepo i meni je…” , a s druge strane, ima onih koji s uvjerenjem tvrde da njihovi malci već u vrtićkoj dobi pokazuju izrazit interes i talent za vođenje parnica, razumijevanje ljudske autonomije ili infrastrukture zgrada… Po meni ni jedna krajnost nije dobra, ali ipak bi mi bilo draže čuti da mi dijete kaže da želi raditi nešto stabilno i sigurno, nego da se odluči baviti alternativnom medicinom u južnom Nepalu. I da, možda ima nešto sebično u tome – prvenstveno moja briga za njih. Ali, gdje prestaje briga, a počinje potreba za kontrolom života naših potomaka?

Jedno je kada želimo usmjeravati svoju djecu jer želimo da na najbolji način ostvare svoj potencijal, a drugo kad ih doživljavamo kao svojevrsne produžetke sebe ili kad očekujemo da nas profesionalno nadmaše (ili još gore – ostvare neke naše neostvarene ambicije). Najgore od svega je, ja mislim, kad oni zapravo imaju neke svoje ideje, a mi ih ne želimo čuti jer smo zaslijepljeni svojima.

Možda mali Stjepan ne želi raditi kod tate u firmi. Možda ga zanima cvjećarstvo, a ne usudi se to reći. Možda će cijeli svoj odrasli život provesti sjedeći u uredu i po povratku kući melankolično promatrati vijence i aranžmane u izlozima cvjećarni. Možda maloj Sari dosadi šivanje već sutra i razvije strast za programiranjem i proda sve svoje kreacije da si priušti vrhunsko računalo.

Što te čini sretnim?

Sine, ne moraš sad odmah znati što ćeš raditi kad odrasteš, ali probaj shvatiti što ti dobro ide i što te zanima. Budi znatiželjan, istražuj i odabir će sam doći. Samo se probaj što više baviti stvarima koje te vesele…

Dok sam izgovarala ovu rečenicu, zamijetila sam njegov širok osmijeh i pročitala misli iza njega.

“Igranje igrica se ne računa!” – upozorila sam ga.
“Zašto ne? Što ti ne znaš koliki se novci vrte u gaming biznisu?”

Tu me prešao, nisam više ništa imala za reći. Snaći će se on, ne sumnjam. A ja ću ga pratiti, paziti i nastojati se što manje miješati. Osim ako izjavi da odlazi u Nepal…
Voli vas J.