Blog jedne mame – Šetnja se servira hladna

Pokušavam što prije izjuriti iz kuće dok me ne omete vjetar. Pogrešna bojazan. Omela me zvonjava telefona. Tko još i zašto zove na kućni telefon? Danas, kad svi imaju mobitele. I tako ja, ne budi lijena, vratim se do telefona. Možda je nešto hitno, a ne mogu me dobiti na mobitel. A gdje sam ga uopće ostavila?

Dok držim svog zabundanog eskima u jednoj ruci, skakućem na jednoj nozi s jednom obuvenom čizmom, dok drugom rukom pomičem stvari u potrazi za telefonom. Pomičem jastuke s kauča, ali osim tri legića, narančaste bojice, barbikine ruke te jednog i pol’ slinavog flipsa uvaljanog u prašinu (za koju ne znam od kud se opet pojavila u mojoj kući) ne nalazim ništa.

U potrazi ona moja jedna bosa noga nagazi na nešto. Zajauknem, uhvatim se za stopalo, spomenem se života i pogledam sretnog dobitnika. Ninina špangica. Začudo još cijela. A bezbroj puta sam joj rekla da pazi gdje ostavlja svoje stvari. Saginjem se k’o najspretniji ninja balansirajući svojim malim eskimom na boku i podižem špangicu. Svoju špangicu. Ups!

Zvonjava telefona ne prestaje. Mora da je stvarno hitno. Unatoč tome poželim odustati. No onda ga ugledam. Onako crn i veličanstven, naš bežični telefon stoji na svom stalku za punjenje. Potpuno nepredvidivo.

Blago zadihanim glasom javim se na telefon. S druge strane linije – telefonska anketa! Poželim odgovoriti da nemam vremena jer će vani početi puhati vjetar, a ja stvarno jako želim ići u šetnju, ali sadašnja ja se obuzdava jer vidi mlađu sebe koja je radila hrpu poslova za vrijeme studiranja kako bi zaradila za džeparac. Čak i telefonsko anketiranje.

Odgovaram na anketu s telefonom između uha i ramena, držeći Hanicu u jednoj ruci dok usput tražim mobitel. I ona sad već postaje nervozna pa je pokušavam okupirati Lino flipsom. Bez prašine, direktno iz vrećice koju držim u džepu jakne.

Mobitel mi zavibrira u tom istom džepu. No, barem sam ga našla! Završavam anketu i krećem prema ulaznim vratima izvlačeći mobitel iz džepa. Držim Hanu, obuvam drugu čizmicu, odgovaram na poruke i osjećam se k’o hobotnica.

Konačno ispred kuće spustim Hanu u kolica, punim plućima udahnem svježi zrak, i ugledam susjedu Maru kako mi maše i žurno korača prema meni.

“Susjeda, baš sam si mislila kak’ bi’ popila kavu pa reko’ idem ja vidjet šta moja susjeda radi i hoće li nam skuhati kavu.”

Izdah svježeg zraka iz mojih pluća je trajao par trenutaka duže od pristojnog ali ju to nije omelo da nastavi.

“A baš dobro da sam vas srela taman kad ste se vratile iz šetnje.”

“Da, taman.”

“Evo i vjetar je taman počeo. K’o da je znao.”

“K’o da je znao.”

Voli vas J.