Blog jedne mame: Priča s poroda - dio drugi

Fino me je šarafilo dok sam se hvatala za štok koje je sestra netom otvorila.

„Gospođo, imate li trudove ili vam je pukao vodenjak?“

„Oboje”, u glas smo izgovorili zakoniti i ja, gotovo u istoj agoniji. Ja zbog nezavršenog truda, on zbog suosjećanja (bar se nadam da mu nije bilo ništa).

„Dobro, dođite sa mnom. Vi gospodine pričekajte ovdje.”, mirno je izgovorila sestra trepnuvši jednom suludo sporo.

Prehodala sam dug hodnik do ulaza u rađaonicu iz koje su se miješali zvukovi koje nikad ne bi stavili u istu prostoriju. Onda sam odabrala kakve ću zvukove čuti i kakve ću puštati. Odlučila sam izolirati sve što mi se ne sviđa.

Doktor je sjedio na rotirajućem stolcu i kad se okrenuo po mom ulasku, imala sam osjećaj kao da je satima vježbao svoj teatralni okret i sinkronizirano širenje osmijeha. Rekla sam mu isto što i sestri na ulazu dok sam se pripremala za pregled.

Nije trajao dugo. Jedan pogled, i doktorov zamah rukom prema sestri.

„Idemo odmah, nema se ovdje što čekati. Gdje je tata?”

Gdje je tata? Gdje je tata, nije valjda da ga ne mogu naći. Nije valjda da neće biti na Haninom rođenju? Nije valjda. Gdje je tata?

Gdje su ogromne tatine ruke koje su mu nekad bile toliko ružne zbog tih dlaka, a koje sad toliko trebam da mi dotaknu ramena? Gdje je njegov duboki glas koji će mi reći da trebam izdržati još samo malo?

Ne idem roditi bez tate. Sori. No can do. Bez rasprave.

Hana, da ti nije palo na pamet roditi se bez da je tvoj tata tu.

Sve ovo urlikalo je u mojim mislima dok sam se panično okretala oko sebe na putu iz predrađaone u rađaonu.

Gdje si, tata?

Glatko, da ne može glađe

Već sam dva puta rodila. Dva puta sam već zaboravila muku i bol i strah i paniku. Totalno zaboravila. Bilo mi je isto kao da prvi put prolazim kroz ovaj proces. I stvarno je bilo tako. Prvi put sam rađala Hanu. Prvi put sama, uz sestre i doktora.

Ne želim tako.

„Mama, morate nam pomoći. Bebica je tu.”, poticala je sestra.

Plakalo mi se, bilo mi je jako važno da je on tu. Plakalo mi se više zbog toga što njega nema nego zbog toga što trudovi više ne prestaju.

„Mama, molim Vas, ajmo malo snage.”, ponovila je sestra.

Pogledala sam je, odustajući od čekanja. I taman kad sam odustala, moj Shrek se pojavio na ulazu, sav u zelenoj uniformici, dotrčao mi je do uzglavlja, uhvatio me za ruku i rekao: „Ajmo!”

Uzdigla sam se par centimetara, pritisnula dva puta i Hana mi je bila na prsima. Nije plakala, više je njurgala. Nas dvoje smo plakali.

Tri plus dva plus jedan

U rodilištu sam ostala svega dva dana, nisam imala baš nikakvih problema, baš kao ni mala. Papala je, spavala, kakala je, spavala, izgubila je na kilaži taman koliko je trebala, ali papa, ja ni popucala, ni rezana.  Laknulo mi je, jer znam što je sve moglo poći po krivu.  Jedna cimerica je ostala tjedan dana jer je bebica dobila žuticu, druga još čeka porod, treća je samohrana mama. A mene, zahvalnoj do neba zbog istog, doma čeka dvoje zdrave djece i divan muž.

Dok sam uguravala jastučiće između grudnjaka i prsiju iz kojih je htjela-ne htjela, prštalo mlijeko i spremala rezervnu benkicu u spakiranu torbu, sjetila sam se da me doma čeka i moja mama…

Ah, dobro, bar ćemo svaki dan imati skuhani ručak uz bezbroj naputaka kako se “bedinaju dica” (o svekrvama i punicama pričam uskoro).  Ne možeš ti svojoj mami objasniti da si ih rodila troje i da znaš. Ne znaš. Nemaš pojma, mama. Nemaš ni ti, bako.

Idemo sa svime iz početka, a potpuno drugačije.