31.kolovoz.2020. I Blog
Blog jedne mame - Neke se stvari nikad ne mijenjaju
Ali neke se stvari nikad ne mijenjaju. Sjećam se da nisam voljela doručkovati ujutro prije škole. Ljutilo me što me mama praktički mora tjerati da jedem i rekla sam da ja tako nikad neću postupati sa svojom djecom.
Maaaaamaaaa, pojeeeelaaaa saaaaam – vikala sam ližući ostatke Čokolina sa žlice.
– Stavi onda zdjelicu u sudoper i obuj se pa idemo u školu – odgovorila mi je mama.
To je bio moj prvi dan škole, prije… Prije… Pa prije puno godina, da si ne lažemo. Malo iza onog vremena “znaš li ti koliko sam ja kilometara pješačio u školu po dubokom snijegu” i puno ispred ovog “nastava će se održavati online” vremena.
Sjećam se kao da je bio jučer.
Uz plavu haljinicu s cvjetićima, mama mi je upasala crvene štramplice. Bila su to ta vremena čudnih modnih kombinacija. Istina, čudnije mi je vidjeti djecu u prvom razredu obučenu kao male poslovne žene, nego što mi je bilo čudno imati na sebi nepovezan spektar boja.
Ali tako to ide, svaka generacija nosi svoje.
Ali neke stvari se nikad ne mijenjaju. Sjećam se da nisam voljela doručkovati ujutro prije škole. Ljutilo me što me mama praktički mora tjerati da jedem i rekla sam da ja tako nikad neću postupati sa svojom djecom. No majka bi uvijek imala opravdanje da ću biti gladna u školi prije užine, ako preskočim doručak. I bila je u pravu. To je ta super stvar kod mama – nekako na kraju uvijek ispadne da su bile u pravu.
– Maaaamaaaa jesi meni kupila Fit? – viče moj prvorođenac. Naravno da se ne radi o nekoj tamo curi i da mali nije zbog toga počeo s vježbanjem, da ne bi netko pomislio tako nešto. Ni školi se ne veseli zbog neke tamo cure, samo da se zna.
– U ormariću je gdje uvijek stoji!
– Maaaaamaaaa, ja sam poooojeeeelaaaa sav Plus Čokolino i nije mi ostao niti jedan cornflakes na zdjelici. Neeeeću viiiišeeeee. – vici se pridružuje i srednje dijete koje čovjek mora tjerati da doručkuje.
– Doooobroo plusu moj, odi se obuti pa idemo – odgovaram joj dok najmlađoj u usta stavljam žličicu Čokolino babyja.
– Ima Whitea za mene? – pita moj zakoniti pa se nagne i poljubi me u obraz.
– Aha. Eno u ormariću.
– Ti sigurno nećeš? Mislim, bit’ ćeš gladna…
– Znaš da ja ne doručkujem – odgovorim mu i u usta strpam punu žlicu Čokolina.
Voli vas J.
