Blog jedne mame - Ne volim spoilere, ali može li mi netko reći kako će 2020. završiti

Nedavno sam negdje na netu pročitala citat s kojim se mogu poistovjetiti: “Ne volim spoilere, ali može li mi netko reći kako će 2020. završiti.” S tim u glavi, prisjetila sam se svih otkazanih letova, otkazanih smještaja i propalih planova za ljeto. Zapravo je samo jedan let, ali s presjedanjem! Naš prvi obiteljski.

Možda je Svemir tako odlučio i dao nam priliku da isprobamo nešto novo – razmišljam i guglam “robinzonski turizam”.

– Odmor bez struje i vode ne zvuči mi baš kao neki odmor – dobacuje mi ljubljeni.

– Ma molim te, nemaš pojma. Pa imaš svjetiljke i logorsku vatricu.

– Nda, i krijesnice… – posprdno dobaci.

– Pa što sad fali krijesnicama?

– Nisam neki fan kukaca, općenito. A robinzonski turizam mi zvuči više k’o nešto gdje su turisti ljudi, a domaćini bube i kukci.

– Daj molim te! Što ti konkretno može neki kukac? Pojesti te? Pa on se tebe boji više nego ti njega!

– Ne bojim se kukaca, samo mi nisu dragi – branio se.

– Ahaaa.

– Uostalom, mislila si da spavamo u vrećama? I klinci?

– Da, što fali tome? – iznenađeno sam ga pitala – Ti si zaboravio sva silna kampiranja na koja smo išli i sve one festivale?

– Je, ali onda smo bili mladi. I mogli smo spavati na tvrdom i hladnom podu. Sad to više baš i nismo…

– Ja jesam mlada, a ti kako hoćeš. Ne moraš biti mlad ako ne želiš.

– Još kad se sjetim da nemamo gdje niti kuhati…

– Jer ti se jadan pretrgneš od kuhanja? I baš ti teško pada živjeti na Čokolinu i Lino Ladi? Pogotovo ako kupim Goldicu?

– Ha dobro, ako ti misliš…

Tad vrisnem jer mi se neko leteće kukcočudo zabilo u glavu. – Molim te, makni to! Napada me! – viknem i skočim s kauča kad me odjednom presjeklo u leđima. Ponekad zaboravim da dođu te godine kad treba paziti na nagle pokrete.

Voli vas J.