Blog jedne mame: Muke po maškarama

Da, maškare su počele. Vesela dječica obučena u klaunove, princeze, batmane, shrekove i svakakva nedefinirana čuda, čudovišta, životinjice i likove iz bajki, crtića i igrica obilaze susjedstvo u potrazi za poslasticama. Baš kad sam ja na porodiljnom, i baš kad sam planirala opravdano uživati u miru, tišini i ljenčarenju.

“Imate li što za maškareee?”, tanašnim glasom progovorila je curica obučena u Elzu. Raširila je vrećicu, a oko nje su me iz mraka haustora gledale još tri iste. Nisam se baš pripremila na ovo pa sam samo uzela nekoliko mliječnih deserta iz frižidera i ubacila joj u vrećicu (muž i kćer će me ubiti zbog ovoga).

Skupi kostimi ili kućna radinost?

Udobno sam se smjestila na kauč, i gle čuda – opet zvono. Htjela sam ga ovaj put ignorirati , ali onda sam se sjetila da postoji realna mogućnost da su to moji i da su zaboravili ključeve. Bila sam u pravu. Malena me počela salijetati tik što je ušla u stan.

“Mama, mamaa, ja bih htjela biti Elza!”

Dosad sam se mogla glatko nositi s karnevalskim obavezama. Malom to nikad nije bilo napeto, a ona je bila premala. Obukla bih je u neke šarene krpice, rekla joj da je najljepša na svijetu i zajedno bismo prošetale u povorci. Sad već ima ozbiljne ambicije.

Sve druge djevojčice će htjeti biti isto to. Što ti ne bi htjela biti drugačija? Pogledala me mrko kao da je znala da ću to reći.

Ne bih htjela nastaviti tipičnom izjavom, “u moje vrijeme bilo je drugačije”, ali bilo je.

Mi nismo imali priliku nabaviti raskošne opravice u obližnjoj trgovini, identične kao one naših junaka i junakinja. Morali smo se osloniti na vlastitu maštu i kućne rekvizite. Hoćeš biti vještica, vila, Crvenkapica, Cvilidreta ili nešto iz vlastite glave – kopaj po ormarima roditelja i snađi se. Nikad neću zaboraviti (a ni moja mama sigurno) kad sam, u žaru inspiracije raskomadala njezinu najskuplju posteljinu kako bih si složila haljinu kao Princeza Leia.

Taj dio – smišljanje, traženje materijala, snalaženje, prekrajanje i navlačenje svakakvih čudnih kreacija, bio nam je zabavniji od same šetnje i pokazivanja. Djeca poput moje kćeri pronađu skupocjenu opravu u izlogu, razrade strategiju kako će nagovoriti roditelje da je kupe, navuku je, nabace još par detalja i odu se pokazivati – a vojske istih takvih princeza i junaka u različitim veličinama već šetaju ulicama. Roditeljima je najčešće lakše otići do dućana i kupiti te kostime, nego trpjeti plač, viku i razočarane poglede djeteta.

Kad pronađeš inspiraciju u prošlosti

Možda bih i ja tako postupila da sam u gužvi, ali sada imam viška vremena. Moja malecka neće izgledati kao sve ostale, a uz to će nešto i naučiti. Samo još moram smisliti kako.

“Srećo, ne možeš ti biti Elza, ona ima plavu kosu…”

“Pa što? Može se kupiti i perika!”

“Ma ne, što će ti perika kad ima toliko lijepih princeza sa smeđom kosom!”

A onda mi je sinulo – znam ja jednu! Otišla sam do ormara, uzela najljepšu bijelu plahtu,  (nešto moraš žrtvovati) našla škare i primila se posla. Ako sam mogla tad, mogu i danas skrojiti savršeno uvjerljiv kostim Princeze Leie. I još bolji!

Nakon par sati muke i nestrpljivih pogleda moje sumnjičave kćeri, haljina je bila spremna. Nije raskošna kao Elzina haljina iz izloga, al poslužit će.

Kad je malena ušla u haljinu, zajedno smo stajale ispred zrcala neodlučnog izraza lica. Nešto je nedostajalo.

“Sine, reci mi molim te da nisi bacio sve puške i pištolje s kojima si se donedavno igrao?”, viknula sam.

Srećom, nije ih bacio. Odabrali smo princezi plastičnu pušku, spleli joj pundžice s obje strane i to je bilo to! Učinilo mi se kao da vidim malu sebe prije svih tih godina.

Čemu uopće služe maškare?

S malo volje, entuzijazma i uz pomoć par uspomena, uspjela sam izbjeći sveopću histeriju u po trgovinama i kupovanje skupih kostima u kojima naša djeca izgledaju kao klonovi. Ove godine to je bila moja junakinja iz djetinjstva, a sljedeće – tko zna? Zašto bi to morao biti neki poznati lik kojeg svi prepoznaju? Zar nije još bolje totalno se prepustiti mašti, nabaciti na sebe najbizarnije kombinacije odjeće i šminke i onda se smijati začuđenim pogledima i pitanjima “a što si zapravo ti?” na svakom koraku. Na kraju krajeva, to bi i trebao biti neki cilj maškara – biti čudan, smiješan i smijati se do besvijesti,

Moja malena pripremila je veliku vrećicu za poklone i krenula s tatom osvajati ulice. Kladim se da će dobiti najviše krafni od svih ostalih.

A ja… Iako se svake godine uključim, ove ću preskočiti maškare (iako, mislim da bi mi s ovim trbuhom bilo dovoljno samo da se obojim u zeleno pa da izgledam kao Shrek). Uživat ću u miru, tišini i današnjoj maloj pobjedi, a ako netko pozvoni, pravit ću se da spavam 😉

Voli vas J.