Blog jedne mame: Majčinski poroci - kada briga za sebe postaje sebičnost?

Zapravo nisam bila na manikuri prije par dana, već prije dva tjedna, ali je vrijeme tako brzo proletilo u svakodnevnoj rutini koja uključuje tisuću i jedan zadatak, od kojih mnogi zahtijevaju popriličan angažman mojih ruku, ali njihovu njegu baš i ne…

Čim dođem doma, rekla sam si, sređujem ovu sramotu na rukama… Zapravo, mogla bih si organizirati jedno popodne samo za sebe! Zaslužujem to, zar ne?

Kad plan padne u vodu…ili ne?

Smislila sam cijeli plan: Prvo ću napuniti kadu vrelom vodom i ubaciti u nju sva aromatična čuda koja mi se nađu u vidokrugu, da me omame do kraja. Sakupit ću i pripremiti sve one maske i pomade koje dobivam za rođendane, Božiće i slične prigode, a sve ih samo trpam u jednu ladicu i zaboravim na njih u trenutku kad je zatvorim. Zatim ću natrackati to sve na sebe, poslagati svijeće oko kade, pustiti si glazbu sa šumom valova, cvrkutom ptica i što već postoji pod kategorijama “opuštajuće, smirujuće, lebdeće, plutajuće, meditativno, itd.” i samo utonuti…

Kad je došlo vrijeme ostvarenja plana, još jednom sam provjerila jesu li svi zalijepljeni za svoje ekrane/knjige/igre/razonodu, da skinem s reda svaku mogućnost ometanja. Svi su bili u nekom blaženom, poluhipnotičnom stanju popodnevnog odmora, a teritorij kupaonice slobodan, čist, i spreman da ga okupiram.

Sve sam pripremila po planu, sretna kao curica kad dobije novu igračku, a u trenutku kada sam palcem dotakla vrelu vodu da je isprobam, začulo se kucanje na vratima. Bio je to sin. Od njega bih zadnjeg to očekivala…

“Ostavio sam nešto u kupaoni, sorry…”

Maminih 5 (pet) minuta

Zaogrnula sam se, nevoljko mu otvorila vrata, pustila ga da uzme to što mu treba i ponovno se zaključala. Kao u filmovima, s dva krastavca na kapcima (iako nikad nisam shvatila čemu to zapravo služi), lagano pjevušeći neku nedefiniranu melodiju, konačno sam uživala u svojih 5 minuta… Mislim da je doslovno prošlo baš 5 min prije sljedećeg kuckanja, ovaj put male ručice i nježnog glasića:

Mamaaa….
Reci srećo?
Kaki mi se… – procijedila je u pola glasa.

Ma baš krasno… Bila sam prisiljena ustati iz svog toplog utočišta, ponovno se zaogrnuti, izaći i prepustiti odaje malenoj princezi s nepredvidljivim potrebama. Dok je ona izašla, ja sam se već triput osušila, maske na licu skorile su se, misli mi je okupirala 1001 stvar i ambijent u kupaoni naprosto više nije bio isti.

Tako je mojih 5 minuta za sebe ostalo doslovno 5 minuta. Koliko bi bilo sebično od mene da sam tražila više? Kad imaš doma dvoje velike djece (da, muža isto ubrajam u tu kategoriju), jedno malo i jedno na putu, gdje se na listi prioriteta nalaze tople kupke, manikure, pedikure, frizeri, shopping i slične male radosti? Poprilično nisko.

Ali koliko god malo vremena imali za njih, mislim da je ipak bitno da ga nađemo. Između jutarnjih rutina, pripremanja kašica, vozanja u vrtić, posla, kupovina, pospremanja, svih ostalih radnji kojima se trudim da svi budu siti, zdravi i veseli, mora se naći barem mali komadić vremena u kojem ne postoji nitko osim mene same. I naći ću ga ja. Možda mi se sada nije posrećilo, ali, makar čekala do noći da se svi zavuku u krevete i utonu u san, ja ću imati svoj drugi pokušaj…

Spas zvan MUŽ

Dok sam zamišljeno sjedila i lamentirala o svom propalom pokušaju kupke, muž se odjednom naglo ustao, odložio laptop po kojem je dotad nešto tipkao, i krenuo se brzinski oblačiti.

– Djeco, ajmo, brzo se spremajte, idemo u kino i film nam počinje za sat vremena! – viknuo je prije nego što sam ga išta stigla pitati.
– Štaaa? – zbunjeno je doviknuo sin iz sobe.

– Nemamo vremena za pitanja, karte su kupljene, film nas neće čekati!

– A mama? Jel’ ide mama s nama? – upitala je malena.

– Ne… Mama ostaje doma, treba malo odmoriti… – okrenuo se prema meni i namignuo mi.

Svi su se ubrzano nastavili spremati, a meni, još uvijek u ogrtaču i s ručnikom na glavi, smješak je automatski skočio na lice. Definitivno ne idem s ovakvim noktima sutra na posao 🙂

Voli vas J.