Blog jedne mame - Ljetni od(u)mor

Sve sam isplanirala do najsitnijih detalja. Zaledit ću dovoljne količine vode u bocama koje će mi glumiti led u prijenosnom hladnjaku. A moći ću ih i piti kad se otope. Uzet ću sa sobom i hladne vode u tekućem stanju.

Svratit ću u obližnju trgovinu i kupiti šlepere voća od kojeg ću napraviti voćnu salatu. Držat ću je u hladnjaku preko noći da bude što je više moguće osvježavajuća. Nju ću nositi sa sobom u posudici.

Ponijet ću sa sobom i knjigu koju želim pročitati već jako dugo, ali nikako da pronađem vremena.

Pripremit ću najveći i najudobniji ručnik za plažu koji imam.

U torbu ću ubaciti sve kreme za sunčanje, s faktorima od 1 do 100. I maslinovo ulje! Nek’ se nađe!

U obaveznu postavu uzet ću i omiljeni slamnati šešir i maramu za plažu koja će mi glumiti pareo. Uzet ću i šiltericu. Zlu ne trebalo. I sunčane naočale, jasno.

Prijenosni punjač za mobitel, slušalice i jastučić na napuhavanje.

Ne smijem zaboraviti novce jer u svoj savršen dan na plaži želim uklopiti i jednu kavu i Lino Lada sladoled.

Zašto savršen dan na plaži?

Jer taj dan (iliti tih nekoliko sati jednog dana) moj zakoniti preuzima potpunu brigu nad djecom kako bih se ja mogla potpuno opustiti i imati neko vrijeme samo za sebe. I to dok smo na moru.

Može li bolje?

Dolazim na plažu i bezeciram mjesto koje je dovoljno na suncu, a dovoljno u hladu (živjelo drveće i njegove krošnje).

Punim plućima udišem predivan morski zrak.

Vadim iz torbe poluofucani, mali, kupaonski ručnik, dok se moj ručnik za plažu gužva u košari za rublje umazan Nininim blatnim nožicama.

Nije mi važno.

Važno mi je da konačno imam svoj mir i vrijeme samo za sebe.

“Ništa mi neće ovi dan pokvarit…” pjevušim u sebi dok maramicama brišem unutrašnjost torbe natopljene prolivenim mlijekom za sunčanje.

Izvalim se na trbuh i sklopim oči kako bih na trenutak mogla uživati u zvukovima mora i valova.

Dječje drečanje “Ne moraaaaam” – su jedini zvukovi mora(nja) koji su dopirali do mene i postajali sve glasniji. Vrištanje “Neeeeećuuuuuu, pustiiiii meeeeee” i ispuštanje neartikuliranih zvukova miješanih s glasovima ljudi koji tjeraju djecu da idu prskati negdje drugdje.

Kamenčić me pogodi u nogu i u tom trenutku mi stvarno prekipi.

Ljutito ustajem s ručnika spremna se zaderati na tu malu neodgojenu neman.

Zašto se na svim plažama moraju naći neka neodgojena djeca? Imaju li ta djeca svoje roditelje i gdje su oni?

U tom trenutku ugledam njihovog roditelja i jedno od djece kako mi maše i dere se svom roditelju: “Tata, tata, vidi, i mama je na ovoj plaži. Slučajno sam je pogodila kamenčićem!”

                                    Voli vas J.