Blog jedne mame - Ja, robot

Danas je fašnik, najbolji dan, dajte nam nešto, istjerajte nas van… – pjevaju zamaskirani klinci na vratima. Nit je fašnik najbolji dan, nit je on danas, mislim si dok ih s velikim osmijehom darujem.

– Ajde ekipa, sretno! – odgovorim, zatvorim vrata i vratim se na svoj projekt “Kći mi mora imati najbolju povorsku masku ikad, a ove godine želi biti robot i ja ću joj to omogućiti.”

Neispavana, umorna i iscrpljena, vratim se na izradu robotskog odijela. Okrećem kartonske kutije, lijepim stare kalkulatore, pričvršćujem staru tipkovnicu, petljam se u plastične cijevi i šuškam aluminijskom folijom.

Pogled mi padne na parket zaflekan sprejem. Od-li-čno. Jedva čekam da muž vidi mojih ruku (ne)djelo. Dok u glavi čujem njegov glas “pa zašto nisi provjerila je l’ se osušilo”, iz ruku nehotice ispustim posudicu punu dugmadi. Zvuk pljuska padanja dugmadi iz prazne staklenke Goldice po mom zaflekanom parketu natjera me da na tren zatvorim oči. Nemam ih snage pokupiti pa ih odlučim ostaviti na podu. Izradi ovog robotskog odijela nema kraja.

Duboki udah i izdah i krenem raspetljavati božićne lampice. Uvijek se pitam što se zapravo dogodi kad ih spremiš u kutiju. Kako se one tako magično i neobično spetljaju? Imaju li party u kutiji dok ih nitko ne gleda? “World mystery”. Ali, što je robot bez lampica koje ne rade? Ili rade? Uključim ih u utičnicu i u tom trenutku izbaci sklopka i kućom zavlada mrak.

Ma ovo je mrak – sad barem znam da ne rade – sarkastično promrmljam samoj sebi.

Ovom robotu nikad kraja, ali moja malecka zaslužuje najbolju masku kakvu zaželi – razmišljam dok učvršćujem vješalicu – za kraj. Stojim i promatram kutiju koja je postala robot. Sati i sati muke, truda će se isplatiti kad čujem koliko joj se sviđa i da sam najbolja mama na svijetu.

Sunce moje uletava u boravak i uz najveći osmijeh na svijetu mi obznanjuje:

– Mama, ja bi bila vještica za fašničku povorku!

– Vještica? – nesigurno pitam.

– Aha! Mihaela će mi posuditi šešir, ona ima dva. Samo ću uzeti metlu. I tvoj kaput! – veselo mi potvrdi.

– Moj kaput? – u šoku pitam.

– Da. Pa on je onak… Dugačak, velik i crn – baš za vješticu!

– Aaaa… što je s robotom? Jesi vidjela kako sam ga napravila?

– Ma to više nije trendy – odgovori mi i počne tražiti metlu pod stepenicama.

Trendy? Od kud joj ta riječ? Kako ona uopće zna da nešto je ili nije trendy? Da, trendy? Mojih 12 sati izrade robota nije trendy? A moj kaput je vještičji? I velik!? Razočarano sam ostala sjediti na trosjedu pored robota i piljiti u fleku od spreja na podu.

– Imamo li mi neku masku doma? – dovikne mi zakoniti spuštajući se niz stepenice. Zaboravio sam na maskenbal u firmi, a da ne dođem baš bez ičega…

– Nemamo – odgovorim suznih očiju.

– Wow! Tko je gost? – upita dok se približava robotu.

– Maska robota… Za Nininu fašničku povorku…

– Ideš! Ajme, molim te, mogu li ga uzeti? Obećajem, vratit ću ga prije nego li skuži da sam ga uzeo. Pazit ću na njega kao na oko u glavi!

– Ah pa ne znam kako ćete imati istu masku – brzo sam nastavila.

– Pazit ću na njega, časna riječ! Ne moramo joj reći. Evo, sljedećih mjesec dana ću ja kuhati ručak!

– Jooooj, ne znam…

– I suđe ću prati! I kupaonicu čistiti!

– Ajde, nek’ ti bude! Ali Nini nećemo ništa reći – odgovorim mu.

– Hvala ti! Najbolja si žena na svijetu! – odgovori i čvrsto me zagrli.

Voli vas J.