Blog jedne mame - I Bog stvori dadilju

Postoji onaj trenutak u životu svakog roditelja kad hitno mora negdje otići. Bez djece. A nema ih kome ostaviti. U tom trenutku najčešće su dvije opcije – otkazati sve ili pronaći dadilju. Odlučila sam se za ovo posljednje i zvala Maju – curu čiji sam broj dobila preko Anine preporuke. Ako već godinama može izaći na kraj s njenim blizancima, moći će i s mojim klincima.

Vremena je malo pa upoznavanje odradim telefonski. Djeluje mi baš kao u Aninim pričama – simpatično i odgovorno.

Imaš moj broj, dala sam ti i popis brojeva za hitne slučajeve. Zovi ako bilo što trebaš. – ponovila sam joj na odlasku i odjurila iz kuće.

Djeluje jednostavno – ostaviti klince na čuvanju i otići na dogovor. Znaš da su u sigurnim rukama, osobu plaćaš za to i ne bi trebalo biti problema. Zato sam sama sebi rekla da neću biti jedna od onih control freak mama koja će provjeravati što joj dijete radi svakih 15 minuta dok je s dadiljom. Vrlo je jednostavno.

Sve je osim jednostavno.

Pola sata nakon izlaska iz kuće: Poruka 1

Samo da se javim da sam stigla. Ako bilo što trebaš, samo zovi. Kak’ su klinci? Je l’ Hana plače?

Sat vremena nakon izlaska iz kuće: Poruka 2

Što rade klinci? Je l’ sve okej?

Dva sata nakon izlaska iz kuće: Poruka 3

Uzmi slobodno iz frižidera što god želiš, nemoj ostati gladna. Čokolino Plus ti je u ormariću desno od pećnice.

Dva i pol sata nakon izlaska iz kuće: Poruka 4

Jesu jeli klinci? Ja sam brzo natrag. Sve okej?

Tri sata nakon izlaska iz kuće: Poruka 5

Krećem doma

Parkiram auto u garažu i ulazim u kuću. U odsustvo galame. Lagano otvaram ulazna vrata očekujući blagi udarac kockice koja tamo stoji već 3 dana. Pazim da ne stanem na neku od igračaka koja se tamo već nastanila.

Zakoraknem očekujući olimpijsku pripremu za skok u dalj s preprekama.

Pod je prazan.

Ulazim u boravak.

Sve je na svom mjestu. Stvari koje već godinama nisu bile na svom mjestu. Stvari za koje nisam znala da imaju svoje mjesto.

Hana zabavlja Ninu. Imam osjećaj da su to zadnji put radile dok je jedna od njih bila u trbuhu.

Maja sjedi kraj njih na podu i dodaje im kockice.

Bok curke, zabavljate se? – kažem i nagnem se očekujući dotrčavanje u zagrljaj. Ništa.

Mhm, radim tu nešto za Hanu – odgovori mi Nina ne dižući pogled s kockica. Hanči me nije niti doživjela.

Moja djeca mogu preživjeti bez mene. (Mini vrisnem u sebi. Ne znam je l’ od sreće ili tuge) S van familijskom osobom.

To otvara tolike mogućnosti.

Sljedeći put možda odem na kavu iz gušta.

Jer konačno mogu.

Znam da su u sigurnim rukama.

Samo da mi dadilja ne šalje poruke svakih pola sata o izvještajima što mi klinci rade.

Voli vas J.