Blog jedne mame: Curica ili dečko, pitanje je sad

To je dečkić sto posto, curice se ovako ne ritaju! – govorila je Ksenija dok mi je napipavala trbuh nasred kafića.
– Budući boksač! – nadovezala se Mara.
– Ma nije, cure, vidite kako joj je trbuh malo više izbočen prema gore, znači da je curica! – javila se Ana tonom kao da nam iznosi najnovija otkrića suvremene medicine.
– Je li ti suha koža? Kad sam ja nosila Igora, koža mi je tako sva bila nikakva, ljuskava, koliko god da sam se trackala kremama, a nikad prije nisam imala problema s tim… – Ksenija nije odustajala.

Kao da su zaboravile da sam ja već rodila i dečka i curicu i kao da nismo svaki put prolazile ove iste priče, sa svakom od nas. I kao da se nije svaki put ispostavilo da bapske mudrosti i gatanja spola na temelju nagiba trbuha, gustoće strija, sjaja u očima, želje za jagodama, kašicama sa šljivom ili zelenim curryjem na tajlandski način nema nikakve veze sa spolom djeteta. Ali curama je očito svaki put bilo zabavno, pa nisam htjela prekidati…

Ružičasta benkica ili autići…

U ponedjeljak sam imala zakazan pregled na kojem bih i konačno trebala saznati. I zanimalo me, naravno. Nisam bila jedna od onih koji vole biti u neizvjesnosti do poroda i sudbonosnog trenutka kada liječnik podigne dijete i filmski uzvikne “Čestitamo, imate curicu/dečka!”. Htjela sam znati odmah spol svoje bebe, ali ne zato da bih prema tome usmjeravala neke svoje odluke u ostatku trudnoće. Ne zato da bih nakon toga otišla u trgovinu i kupila ružičaste ili plave kompletiće, okitila krevetić aviončićima ili lutkicama, niti da bih ikog drugog potakla na to. Htjela sam znati što više o tom malom biću koje mi raste u trbuhu, ali ne da bih odmah krenula krojiti planove o njegovom/njezinom odgoju, razvoju interesa i ulozi u društvu. Što ako moj sinčić baš bude volio ružičastu boju benkica, ili ako moja curica postane strastveni kolekcionar autića? Onda će tako i biti, i sigurno ne zato što im je to unaprijed netko servirao.

Što rade curice, a što dečki?

Sama sam bila nestašno dijete (blago rečeno) i najčešće baš nisam marila za damske manire, pogotovo ako je igra bila u pitanju. Jednom sam došla kući u blatu od glave do pete i s osmijehom od uha do uha, još euforična od trčanja po dvorištu. Mama me samo odmjerila i rekla: Pogledaj kako si se uprljala, kakva si ti to mlada dama?

Isprva sam mislila da će biti ljuta na mene, ali samo me svukla, ubacila u kadu i pitala što smo se to igrali. Objasnila sam joj da je bila u pitanju ozbiljna bitka između nas i djece iz susjedne ulice, natjecali smo se koja ekipa može više puta pretrčati s jedne na drugu stranu dvorišta uzduž, prije nego što netko odustane.

– I, jesi se borila za svoju ekipu?
– Jesam, jako sam se borila, i pobijedili smo! – ponosno sam joj odgovorila.
– Ma bravo! Ti si moja prava, hrabra curica!

I ja sam učila svoju curicu još od pelena da bude snažna i hrabra, a ako nekad hoće biti i cmizdrava, to je isto u redu (sve dok mamu ne zabole uši).  Sin je znao plakati i kmečati i više od nje, a mama je uvijek imala spremno rame za plakanje. Ponekad bih možda malo negodovala i zanovijetala od umora, ali nikad, baš nikad mi ne bi palo napamet reći mu da dečki to ne rade.

“Iz naroda…”

Iz kontemplacije me trgnuo Ksenijin ushićeni glas: – Znam! Ima neka fora s prstenom. Skineš prsten, zavežeš ga na vlas kose i onda ga držiš iznad trbuha, paziš da ga ne ljuljaš. Ako se samo zaljulja kružno, znači da je dečko! Ako se krene gibati lijevo, desno…
– Ma daj Ksenija, sad stvarno…

Kolektivno smo je prekinule prije nego što je uspjela objasniti svoju ideju. I ova rasprava u jednom trenutku dosegne svoj kraj, obično onom vječnom bapskom, ali jako istinitom izjavom: Ma nije bitno što je, glavno da je zdravo!

Voli vas J.