Blog jedne mame: Čemu zapravo služe babinje?

Kako sam vam pisala u prošlom blogu, porod je prošao glatko, ali ovaj prvi period s bebicom nije se baš nastavio u tom tonu. Od moje troje djece, Hana najmanje voli spavati, a najviše voli njurgati. Baby blues me lovi više nego ikad (ranije sam čak sumnjala da je to mit) i bliži se kraj tih, takozvanih babinja. Ispričajte me ako sad budem malo emotivnija, kombinacija neispavanosti i hormona čini svoje.

Tradicija i biologija

Babinje. Tko je uopće izmislio tu riječ i što bi ona zapravo trebala značiti? Donedavno sam bila rodilja, sad sam babinjača. Baš lijepo. Kad se prisjetim svog prvog porođaja, tad mi je sve u vezi tog cijelog pojma i običaja babinja bilo potpuno zbunjujuće, a malo prije poroda sam tek i saznala što to zapravo znači. Prije toga, kad bi netko rekao “babinje” ili “babine”, vezivala sam to uz razdoblje kad se novopečena mama i beba posjećuju, doneseš im neku sitnicu i malo se podružiš prije nego što dođe vrijeme dojenja ili krenu salve plakanja bebe. Dalje od toga nisam previše razmišljala.

Kad sam trebala roditi, saznala sam da babinje čak imaju točno definirano vrijeme trajanja – 6 tjedana ili 40 dana, koje je, prije svega, povezano s oporavkom maternice i ostalih organa nakon poroda. Drugim riječima, dok se ne vratiš u normalu, podrazumijeva se da ti mame, bake, ostala rodbina i prijatelji dolaze i pomažu oko bebe, kuće i svega za što te još smatraju “slabom i nejakom” nakon poroda.

Beskrajni posjeti

Međutim, ja nisam primijetila da to baš tako ide. Čak ni nakon prvog poroda, nitko me nije smatrao posebno “slabom i nejakom” da im nosim kave, kolače i vodim beskrajne razgovore o porodu, placenti, lohijama, strijama, krastama od dojenja i svemu što ide u paketu… I svatko, naravno, ima vlastite teorije i iskustva koja mora ispričati do najsitnijeg detalja. Kao friškoj mami, sjećam se koliko mi je čudno bilo da me neke žene, koje ni ne znam toliko dobro (muževa rodbina) pitaju toliko intimne stvari.

Nakon prvog poroda uvijek sam se brinula kakav ću dojam ostaviti na goste svojim izgledom. Prije posjeta presvlačila sam se i češljala, čak bih i malo korektora nabacila na podočnjake. Kad bi beba ogladnjela, ispričavala bih se gostima i povlačila u sobu da je nahranim u intimi. Nakon drugog poroda već sam se navikla pred užom i širom rodbinom bez pardona izvaditi grudi i dojiti. Malena plače, ja sam natečena, izvinite –  ali ne mogu čekati dok vi dovršite taj traktat o kolikama i potresne priče o tome kako su vas medicinske sestre uzele na pik u bolnici. Što je najbolje od svega, svaki put kad bi to napravila, nitko ne bi ni trepnuo.

Sad, nakon trećeg poroda, ne udostojim se niti presvući iz pidžame kad dolaze gosti. S modnim detaljima kao što su mrlje od mlijeka i tragovi Haninog bljuckanja, sa samurajskom pundžom koju nisam raspetljala danima i ljubičasto-smeđim kolutovima ispod očiju, svečano dočekujem svakog posjetitelja. I, baš kao i kod dojenja, nitko me ni u jednom trenutku krivo ne pogleda. Čak ni onaj uštogljeni mužev stric, sveučilišni profesor kojemu je boja čarapa uvijek usklađena s bojom košulje i koji žličicu za kavu obavezno odloži na tanjurić pod pravim kutom.

Prihvaćanje i podrška

Izmorena, neuredna, natečena i ispijena istovremeno, blijeda i raščupana – u izdanju u kojem se inače ne bi pojavila ni u kvartovskoj pekari, primam u svoj dom rodbinu, prijatelje, poznanike… I svima sam takva sasvim OK. Nitko me ne odmjerava, nitko ništa ne komentira, eventualno se malo zajedno nasmijemo mom elegantnom hodu u prevelikoj muževoj trenirci. I ono što osjećam (osim malo gnjavaže kad sam iscrpljena i razdražljiva) je potpuno prihvaćanje i podrška.

Možda se tako ipak najbolje liječi baby blues. Možda te babinje, koliko god nekad bile malo naporne, ipak imaju neki svoj smisao i svrhu. U ovim dugim postporođajnim danima, kad je muž na poslu i još trči na sve strane, a djeca su u školi i vrtiću, nije loše imati nekoga tko će pridržati bebu dok ja smažem svoj Čokolino, tko će mi malo razbucati rutinu svojim (pa makar i predugačkim) pričama, i s kim se mogu tu i tamo dobro nasmijati, koliko mi to još trbuh dozvoljava 🙂

Voli vas J.