Blog jedne mame - Buđenje zimskih mama

Upalila sam televizor samo kako bi me u rano jutro obasjao dokumentarac o medvjedima koji spavaju tijekom zimskih mjeseci.

Ozbiljan glas kaže kako su medvjedi hibernaciju provodili u sklupčanom položaju, pri čemu su svakih jedan do dva dana mijenjali položaj, što je skoro isto koliko sam se i ja sama kretala tijekom ovog blagdanskog razdoblja.

Iz mojih dubokoumnih misli o sličnostima između dvije vrste, probudio me zvuk zvona na vratima.

– Pa, ženo, gdje si ti nestala? – ulazi moja najbolja prijateljica u punoj opremi. Sportske tajice, grijači za zglobove i topla hudica u bojama jačim od mog božićnog drva kojeg još uvijek nisam pospremila.

– Kod kuće sam. Gdje bi bila po ovoj hladnoći? – gledala sam ju dok oštro ulazi kroz kuhinju i sipa Čokolino Fit koji sam si ostavila za jutarnji snack poslije obilnog doručka, pohanog kruha s Lino Ladom.

– Odlično, vidim, prešlo se napokon na zdravi doručak! To ti i kažem, nikud ne izlaziš. Pitala sam se jesi živa pod tim tempom?

– A da da, znaš mene. Nova godina, bolja ja, hehe – oprezno sam izbjegla katastrofu dok sam s jednom rukom potajice kuhinjskom krpom prekrila ostatke svog pravog doručka, a drugom izvadila mlijeko iz frižidera.

– Znači ideš sa mnom odraditi krug? – gleda me ludim osmijehom ljudi koje volim izbjeći kad se jednom tjedno natjeram otići do dućana i kupiti klincima i sebi (čitaj sebi) nešto slatko. A oni mi kažu kako je sad sezona prefinih domaćih jabuka. Samo im odgovorim da Lino Lada Gold odlično ide preko Golden Delišesa i nastavim prema Lino polici, možda mi još nešto zatreba…

– Krug Čokolina? – pitala sam zadovoljno i pošla po zdjelicu.

– Ma ne, krug po stazi za trčanje. – uslijedio je šok, skoro mi je ispala žličica.

– O bože, uz takve prijatelje, što će mi neprijatelji! – otvorila sam prozor kako bi došla do zraka. Moram se odmaknuti da slučajno ne ispadnem, ako se onesvijestim od ovakvih izjava.

– Znaš da se uvijek trudim biti aktivna, već sam sve ujutro odradila – odgovorila sam iznevjereno.

U to vrijeme ulazi moj prvorođeni i otkriva krpu koja je skrivala moje grijehe – Mogu uzeti krišku koja ti je ostala od doručka?

– Haha, ma što to pričaš, to je tatin doručak! Je li tako? – strijeljam pogledom, mali shvaćaporuku.

– Ajde, nosi sad to u sobu. – poguram ga lagano prema vratima i pogledam bestie.

– Djeca, zar ne? – bacam blagi osmijeh.

– Jesi sigurna da ne ideš? – pita me oprezno. Ne znam, je li prozrela kroz moju krinku, ali bolje da se maknem s mjesta zločina.

– A pa možda bi mogla, stvarno se dugo nismo vidjele. Jedino, možda bolje lagana šetnja. Imamo toliko tema za proći, sigurno ćemo ostati bez daha i ovako i onako – kažem dok pretražujem ormar s cipelama, jer se više ni ne sjećam jesu li tenisice dio moje garderobe.

U pozadini se čuje televizija. Dokumentarac o medvjedima i zimskom snu polako se približio kraju. Čujem neki stručnjak zaključuje kako će nam medvjedi kad tad otkriti kako se to radi.

Mislim si, imam vam ja već par savjeta za dati.

Voli Vas J.