Tinejdžerske bučice… uh, pardon, mušice

Mama, ja bi krenuo u teretanu!

Prenerazio me u rano jutro prije škole. Nisam još stigla ni kavu skuhati, a već šokovi.

– Otkud sad to? – pitam nevino dok mi se u glavi vrti ona situacija od prije ljeta kada sam u tjedan dana pokušala izgubiti Božić, Uskrs i prvi maj zajedno.

– Dečki iz razreda imaju ideju da krenemo svi zajedno, mi mladi se premalo krećemo, a cure i tako vole mišićave likove. – kao iz topa ispali Danči koji je očito preko noći dobio neki boost samopouzdanja.

U teretanu krećem svake godine u isto vrijeme, nakon Nove godine, i redovito to traje do prve upale mišića. Nakon toliko godina nošena i nanašanja, od djece do špeceraja, čovjek bi rekao da su mi mišići u formi, ali one proklete bučice od 3kg uvijek me katapultiraju u realnost. Uvijek sam se pitala jel’ bi bilo isto da dižem teglice Lino Lade od 3kg, nekako mi se to čini lakše od onih… onih… metalnih vragova.

– To vam uopće nije loša ideja, ali nakon što riješiš sve za školu… – počinjem pregovore, kao da će Dančijev odlazak u teretanu nekako i meni pomoći da izgubim taj uporni šlauf koji nikako da se ispuše već godinama.

– Jooooj mamaaaa… – progovaraju hormoni.

Možda mu je to i najbolja odluka koju je do sada sam donio. Vrijeme je da se pripremim za ovu novu fazu tinejdžerskih ‘genijalnih’ ideja. Bože, daj mi snage i budi precizan… Već vidim kako ga teretana potpuno zaokuplja, kako mi sakriva teglice Lino Lade po kući i frkče nosom na spremljene ručkove koji “nisu dovoljno hranjivi jer njemu sad treba više proteina”.

– E da, možeš mi od sad kupovati Čokolino protein power umjesto običnog? – dobaci mi iz kupaonice ustiju punih paste za zube.

Evo krenulo je. Baba Vanga, sakrij se…

– Okej, ali nema onda odustajanja, ideš u teretanu bar dok ne riješiš cijelu vreću. Nemoj da ja moram krenuti u teretanu da dovršim pakiranje… – posprdno mu uzvraćam.

– Pa ne bi ti škodilo malo treninga… – priključuje se podbadanju.

– Gađat ću te ovom žličicom! – prijeteći mašem žličicom kojom sam netom prije promiješala kavu. – I požuri, zakasnit ćeš u školu!

S trećim gutljajem kave sijevne mi ključna rečenica koja mi je nekako izmaknula, valjda od šoka spominjanja teretane prije nove godine.

– A koje to cure vole mišićave dečke? – smijuljim se dok ga pogledom ispraćam u još jedan dan.

– Tko je rekao da je zbog cure?! – stiltao se dok zakopčava jaknu. – Uostalom, ne znaš je, moram ići, booook! – vikne ptica trkačica Danči već jureći niz stepenice.

Oooo znam je – mislim si, zadovoljna jer je moj najjači mišić – mamino šesto čulo – još uvijek u formi.