Blog jedne mame - Novogodišnje odluke

Vjerojatno ne radi – pronalazila sam opravdanje zašto vaga pokazuje brojku koja mi se ne sviđa.

– Mogla bi se i izuti – da, sigurno je to. Siđem s vage i izujem flis papuče. – A možda je kopča za kosu – sarkastično si prokomentiram u bradu.

– Ja sam debeeeelaaaa. Pogle – požalila sam se zakonskom i rukom mu pokazivala šlaufić na trbuhu.

– Ma od kuda sad to? Nisi, pa ništa se ne vidi – objašnjavao mi je.

– Sad mi još i lažeš? Jesam li stvarno to zaslužila? Nakon svega? Gledaš me u oči i lažeš!

– Dobro, pa bili su blagdani. Znaš kako to ide…Svi malo više jedu… Pa kolači na svakom ćošku…

– Evo! Evo ga na! Znači misliš da sam debela! – inzistirala sam.

– Nisam to rekao… Ali rodila si troje djece… – pokušavao se opravdati

– Kakve to sad ima veze? Pa nisam ih jučer rodila!

– Dobro, pa što je s onim fitnessom na koji si prije išla? Ili možda da kreneš u teretanu?

– Aha! Znači i teretana mi treba! Zašto mi jednostavno otvoreno ne kažeš da sam debela? – dreknula sam i izašla iz sobe.

– On će meni da sam ja debela. – mrmljala sam si u bradu i krenula pospremati kuhinju. A on uopće ne shvaća da je on taj koji se davi u kolačima i da ih ja radim samo zato što ih on voli. I da ih jedem da on ne mora pojesti sve sam.

– Sljedećih mjesec dana ne želim više ikakve kolače vidjeti u kući – viknula sam mu glasno iz kuhinje.

Dobro, možda sam ga prerano optužila – borim se sa svojim mislima – možda ipak ne misli da sam debela. Da misli, možda bi mi to ranije dao do znanja – razmišljam i otvaram kuhinjski ormarić. Kad tamo, s police me gleda Čokolino Fit.

– Evo, namjerno ga je kupio! Kako suptilno! Ne može mi reći u lice nego mi daje tako “suptilne” znakove.

Uletava Danči u kuhinju, probija se kroz moje polusuzne oči i uzima Čokolino Fit.

– I Marko ti to jede poslije treninga – objašnjava mi dok uzima zdjelicu.

Gledam se u ogledalo u kupaonici. Rukama navlačim vrat stvarajući i uklanjajući podbradak. Nalazi li se on oduvijek ovdje? Ili je on posljedica blagdanskih radosti? Dosta je kolača za mene – čvrsto odlučim dok mi se oči cakle puneći se suzama.

Izađem iz kupaonice, a na kuhinjskom pultu me dočeka pakiranje kolača. Rekla sam mu. Lijepo sam mu rekla da ne želim vidjeti kolače u kući. Još ću se više udebljati i onda će on pronaći neku mlađu, mršavicu, bez šlaufova na trbuhu, bez podbratka i bez sijedih. I onda će me prestati voljeti i rastat ćemo se. Oči mi se napune suzama.

– Namjerno to radiš – dreknem i ugledam Marin i suprugov zbunjen izraz lica.

– Paaaa, namjerno sam vam donijela poštu koja je završila u mom sandučiću – odgovori mi Mara uz blagi osmijeh – Znam da se nitko ne raduje računima, ali ipak, ne bi bilo dobro da djeca pišu zadaću pod svijećama… – kaže i veselo se nasmije.

– O, nisam čula kad si došla – zbunjeno odgovorim.

– Ma ionako žurim doma kolače staviti na hladno da se ne rastope – veselo odgovori, uzme kolače s pulta, nasmije se i ode.

– Jesi li ti sigurna da ova vaga radi? – pitao me zakoniti dok je stajao na vagi i u nevjerici gledao na njen zaslon.

– Znala sam! To je jedino što zapravo ima smisla! Vaga ne radi! Ja se uopće nisam zdebljala. Sve je u redu! Hvala ti! – odgovorim mu i čvrsto ga zagrlim.

Život je ponovno dobio smisao! Sve je u najboljem redu! – vesele misli su mi prolazile glavom.

Misli mi prekine Nina koja protrči kraj mene u kupaonicu.

– Tata, tata, možeš mi reći koliko ja imam kila? – čujem Ninu dok izvlači vagu

– Punih 19!

– Aaaa pa znači imam isto kao i prije mjesec dana!

Voli vas J.