Blog jedne mame (jednog tate): Treća sreća

Iskreno se ispričavam jer nisam niti elokventan, niti kreativan kao ona, pa će ovo pisanje biti samo moj pokušaj da joj pomognem, jer nije stigla napisati svoj blog prije nego se plodna voda razlila po boravku kojeg je, pa niti 10 minuta prije, ulaštila novom metlom tj. onim, znate, za pranje podova.

Sjedim tu u boravku, točno ispred mjesta gdje je sve počelo, koje sam maloprije počistio, čim sam se vratio kući.

Sve je nekako tiho. Danijel je kod frenda, taman se poklopio sleepover (kao da smo znali), a Ninu je pokupila Ksenija, i otišla s njom u park i ručat će kod njih, dok moja svekrva ne dođe iz Dalmacije kako bi “pripomogla”.

Više se bojim pripomaganja svekrve nego činjenice da sam tata troje djece (razmišljam trebam li ovu rečenicu izbrisati op.a.).

Ja sam si smućkao Čokolino i evo me, šaljem već četristopedesetdrugu poruku:

Dok se svaka treća prekida nečijim pozivom za koji već znam scenarij:

Oni: “Heeeej, tataaaaaa, pa čeeeeestitaaaaaam.”

Ja: “Pa hvala, eto, troje.”

Oni: ”Kako je prošlo? Jesi bio na porodu?”

Ja: “Jesam, jesam. Ma nikakvih problema. Doslovno smo za sat vremena bili gotovi. Hvala bogu sve je idealno prošlo.”

Oni: “Ajde, neka. Ako ti treba bilo što, zovi. Znaš da nije nikakav problem.”

Ja: “Znam, znam. Hvala od srca, eto. Ne treba za sad ništa. Eto, kao da jeste pomogli.”

Oni: “Ajde, pozdravi J. i reci da smo zvali, nećemo je sad gnjaviti, neka obje odmore.”

Ja: “Može, hvala vam. Čujemo se svakako kad dođu kući, pa će vam ona sve iz prve ruke ispričati.”

Oni: “Odlično, ajd’ čuvaj se i pazi ovih drugih dvoje.”

Ja: “Ma naravno, he-he, ajde, idem sad očinskim poslovima.”

Oni: ”He-he, kad si mogo J***t, Hahahahaha-ha”

Ja: ”Razumije se, ajde, čujemo se.”

Pa onda još kojih pošalica, koje prihvaćam dok ne poklopim.

Slobodno uzmite ovaj razgovor kao šprancu, začudit ćete se u kojoj je mjeri primjenjiv.

Na tri poroda… za tri života

Šaljem još jednu poruku, dok drugom rukom grabim žlicu Čokolina. I tako tim automatizmom, ne moram niti misliti, pa mi misli odlaze na te trenutke Haninog rođenja.

Bio sam na tri poroda i sva tri su tako… ma ne znam.

Danijel je već velik, uopće ga više ne mogu zamisliti kad je bio mrva. Ustajem i uzimam iz ladice album dok su oboje bili bebe. Jedan Danijelov, sa slikama na kojima još uvijek imam gustu kosu i nisam morao uvlačiti trbuh. Drugi Ninin, gdje sam pustio bradu i opustio trbuh.

I gledam njih dvoje, malene i sitne i prisjećam se sad prvog pogleda na Hanu, koja mi se učinila kao najmanje biće koje sam ikada vidio.

Moji ljudi, ja sam ih napravio. Za to što svo troje postoje, ja sam odgovoran. Moji ljudi, ljudi moji…

Tri šamara koja me svako jutro tjeraju da budem što bolji čovjek svojoj ženi i svim ljudima koje susrećem. Tri srca zbog kojih je moje srce puno. J***m ti! (ovo će mi vjerojatno cenzurirati. op.a.)

Ako ništa u životu više vrijedno ne napravim, njih troje vrijede za tri života.

I moja J.

Udahnuo sam duboko… ajde priznajem, povukao sam i suzu s oka. Danijel će skoro doma, idem do Ksenije po Ninu pa ih vodim da upoznaju svoju sestru.

J. će vam ispričati tehnikalije s poroda, ja više nisam sposoban napisati rečenicu. Rasplakali ste me.

Živjeli!

M.