Blog jedne mame: Koje su godine zapravo “problematične godine”?

Jučerašnje popodne djelovalo je idilično i mirno, koliko može biti. Muž i ja smo odmarali, curica se igrala, a sin se zavukao u svoju sobu. Kao i svaki tinejdžer, on voli svoje “pustite me na miru” vrijeme, pa se najčešće izolira od ostalih. Probajte objasniti jednoj četverogodišnjakinji što to znači i čemu to služi. Navalila je na njegova vrata kao da se sva najskrivenija blaga ovog svijeta kriju u toj sobi.

“Dušo, pusti bracu, mora učiti.”

“Ali ostavila sam medu Lina u njegovoj sobi.”

“Dobro, uzmi Lina i onda se dođi tu igrati!”

Ali nakon mede Lina tamo je odjednom bila i lutka i bojice, a zatim je vidjela da braco igra neku igricu i ne može nikako nastaviti bez njezine pomoći. Cijela situacija završila je drekom, vikom, plačem i lupanjem vrata. Nakon što je primirila situaciju i obrisala dječje suze, mama je ostatak dana provela pokušavajući izvući više od dvije riječi iz svog neshvaćenog i povrijeđenog četrnaestogodišnjaka.

Stoje li durenje, konstantno tipkanje po mobitelu i nagli dramatični ispadi u opisu posla svakog tinejdžera? Kako uspostaviti mir u kući s dva potpuno suprotna karaktera?

A kako zapravo izgleda naš dan?

Buđenje

Kad dođem probuditi svoju curicu, ona već ima širom otvorene oči. Kao da je cijelu noć smišljala spačke za danas i samo čeka da ih provede u dijelo. S njezinim bratom potpuno je obrnuto – sve muke ovog svijeta, teške stotinu tona, pale su na njega i prikovale ga za krevet. Ne znam bih li ga molila, pjevala mu, vikala ili ga zalila hladnom vodom da odustane od tih “zadnjih pet minuta” i krene se spremati za školu.

Doručak

“Ja bih keksolino” , “A ja sam danas baš nekako više za pahuljice”… Bez obzira na razliku o godinama, izbor hrane vrlo im je sličan – uglavnom se svodi baš na ono čega trenutno nema ili što ovaj drugi upravo jede.

Dnevne obaveze

Nakon posla, škole ili vrtića, uglavnom odmaramo ili se bavimo nekim svojim sitnicama, svak po svom guštu. To bi bio tipičan scenarij, ako imamo sreće. Ako nemamo, odvije  se neka varijanta teške drame u kojoj mama nastupa kao moderator, kao što se dogodilo jučer.

Zajedničke večeri

Jedan od većih izazova je pronaći večernju zabavu koja bi odgovarala svima. Jako su rijetki sadržaji koji su istovremeno zabavni mojim trima izbirljivim ukućanima (sebe ne brojim, spuštam kriterije zbog mira u kući). Ako je  nekome nešto zanimljivo, teško da može išta pratiti zbog ostalih koji brbljaju ili se žale kako im je dosadno. Mali zvrk skače svima po glavama, a stariji se brzo povuče u svoje odaje pred drugi ekran.

Odlazak na spavanje

Ovdje kreću najveće muke. Ako nisam imala tu sreću da mi je curica već zadrijemala u naručju, uspavljivanje je prava misija. Kako da ode spavati ako još nije pospremila svakog medu i zeku na spavanje i ispričala im priču? Moja curica prestaje brbrljati tek malo nakon što zaspe, a počinje  prije nego što se probudi.

Sin je već odavno u svojoj sobi, ali kada će zaspati? Prolazim hodnikom i gledam vidi li se i dalje trak svjetla ispod vrata, brinem se hoće li nadoknađivati to spavanje sutra cijeli dan u školi. Premorena, zaspem prije nego što se uspijem uvjeriti da neće.

U svojih pet minuta jutarnjeg mira vrtim jučerašnji dan u glavi. Jesam li sve odradila kako treba, jesam li nekad prestroga ili možda preblaga prema njima? Uvijek sam mislila ću biti cool mama, najbolja frendica svojoj djeci, a istovremeno ću zadržati autoritet. Sve to nekad i uspijevam. Ipak, ova kombinacija često me izbaci iz takta. Toliko da bih ja ponekad najradije stavila slušalice u uši, zalupila vratima sobe i odjavila se na neko vrijeme. Jer sam neshvaćena.

S novim buđenjem počinje još jedan ciklus našeg malog kaosa.

Voli vas J.